Prošlog tjedna, ili točnije 25. lipnja, Hrvatska je proslavila svoj najveći državni blagdan - Dan državnosti, kojim se obilježava povijesna odluka Sabora donesena tog dana godine 1990. Sjetimo se, toga dana oko 20 sati Sabor je donio Ustavnu odluku i deklaraciju o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske. Bili su to trenutci preporoda, naročito kada je predsjednik Sabora Žarko Domljan proglasivši stupanje na snagu Ustavne odluke i Deklaracije uskliknuo: “Rođena je država Hrvatska! Neka joj je sretan i dug život!”.
Naravno, svi oni koji prate životni put Lijepe naše, sjećaju se ovih povijesnih trenutaka koji i danas imaju svoje mjesto u očuvanju tekovina Domovinskog rata i zajedničke borbe Hrvata u Hrvatskoj i iseljeništvu. Jer, ta dva, zapravo ista naroda, potaknuti idejama i akcijom hrvatskog čelništva na čelu s dr. Franjom Tuđmanom, bili su jasna garancija da samo zajedničkim snagama može se dogoditi i ostvariti stoljetna želja hrvatskog naroda da bude svoj na svome i da Hrvatska bude priznata država od mnogih zemalja svijeta.
Hrvati u iseljeništvu proslavili su Dan državnosti RH okupljeni u svojim klubovima, dok Hrvati u Hrvatskoj imali su priliku doživjeti ovaj praznik u nešto tišem tonu: slušali su čelnike službenog Zagreba i njihove govore s različitim sadržajem, tako da se stekao dojam da se slavi neki državni “manji” praznik, ali velikog značaja.
Hrvatski intelektualac Mile Prpa u AMAC-u objavio je prošlog tjedna članak pod naslovom “Suludi predsjednikov govor”, gdje pored ostalog kritizira dijelove govora predsjednika svih građana Hrvatske (a zna se tko je on), koji je održao na momente pravi - antihrvatski govor... govor kojega mogu poželjeti samo sadašnji i budući neprijatelji Hrvatske. I tako Prpa navodi: “Citiram samo jednu rečenicu ‘Ako se odričemo antifašizma zato jer su počinili neke zločine, time dovodimo u isti položaj i Domovinski rat, jer smo i mi u istome počinili zločine...’ Moram priznati da u cijelom svom životu, pišući knjige, čitajući knjige, razmišljajući svojom glavom, nikada nisam naišao na ovako suludi tekst. Kao prvo ‘priznanje’ zločina u Domovinskom ratu od strane najslužbenije institucije RH, njenog - predsjednika!”.
U nastavku svog članka hrvatski intelektualac Mile Prpa ističe: “Nas mlađe generacije ne zanimaju ni fašiti, ni antifašisti, mi smo se kao naraštaj uzdigli na viši nivo, i ne mislimo nikoga proganjati, nas zanima smao Istina o tom nesretnom vremenu. Istina je ta koja će nas osloboditi. Prevelika se je tragedija dogodila da bismo to prepustili samo kabinetskom istraživanju povjesničara...”
Imajući u vidu ovo na oko oštro pisanje hrvatskog intelektualca Prpe, a na temelju rezultata haškog suđenja i svjedočenja bivšeg američkog veleposlanika u Hrvatskoj Galbraitha, koji je prošlog četvrtka rekao da “u Hrvatskoj nije izvršeno etničko čišćenje tokom Oluje i nisu bombardirani civilni objekti, kako se to ranije navodilo, a general Ante Gotovina nije bio u to vrijeme na mjestu na temelju čega je optužen”. Drugim riječima, i završnica Haškog suda će uskoro dokazati Istinu, upravo onu o kojoj Mile Prpa govori u svom članku, u AMAC-u. Drugim riječima, u Hravatskoj još uvijek postoje razmirice i različita mišljenja - jedni žele izjednačiti žrtvu i napadača u Domovinskom ratu, dok drugi žele naglasiti da Hrvatska počiva na idejama antifašizma, ali nitko ne tumači i dokazuje kada je zapravo u Hrvatskoj osnovan fašizam?! Možda je bolje da se o tim temama više pozabave povjesničari, a kako navodi i sam Prpa, svaka Istina je vezana za Ljubav, te napominje: “U svakom narodu da bi se mogao stvoriti njegov prosperitet, mora pobijediti Ljubav, a Ljubav se može nakalamiti samo na istinu, a nikako na laž... Generaliziranje hrvatskog “generalnisimusa” o svima “nevinima” u Jasenovcu i skoro svim “krivim” u Bleiburgu spada u domenu jeftinog populizma, a nikako ozbiljnog razmatranja s najvišeg političkog nivoa.”
I vjerojatno pogađate, ali i ne zaboravite da za svaki narod je opasno kada njegovi političari daju neodmjerene sudove, jer te greške političara plaća narod. A hrvatski narod dosta je plaćao “nečije greške”, a ti isti još uvijek u mislima pjevuše izopačene stihove hrvatske istinske pjesme “Još Hrvatska nij’ procvala dok oni - žive...” a to treba shvatiti doslovno.

Na svim međunarodnim poljima, pa tako i na EP u Austriji, Hrvatska doživljava poraze u “zadnjim minutama”, a što je svakako predmet razmišljanja na dulji period... Jer, stvarajući ideju o europskoj Hrvatskoj, a tu istu Hrvatsku imati na staklenim nogama, po svemu sudeći netko nekome čini “slonovsku uslugu” kako bi Lijepu našu umjesto u Europu, onako preko noći i lukavo bacio na balkanski kolosijek...

U vrijeme dok traje europska nogometna groznica i gdje hrvatska nogometna reprezentacija popularno zvana “vatreni” sve ruši pred sobom, u želji da osvoji vrh Europe, osjećamo da je Hrvatska kao sportska nacija mnogo više sazrela za budućnost nego razno-razne političke stranke, koje “tapkaju na mjestu” nastojeći uvjeravati ionako hrvatsko življe u nešto što zapravo ne postoji. Jer, vjerovati u postignute rezultate na bilo kojem polju - sportskom, društvenom, gospodarskom, pa i političkom, mnogo je važnije od “razvikanih galamdžija” kojima nije važno kako društvo ide, važno je da njima stoji kravata ispod brade i u džep cure lijepe svote novca iz raznih izvora, a najmanje redovitih plaća...